MATKO VEKIĆ

WORK

LAUBA, 2019.

BACK

Povodom retrospektivne izložbe „Dvojbe i komplementarnosti“,

razgovor vodila Nevenka Šarčević

 

 Vaši dosadašnji radovi pokazuju uspostavljanje likovnih relacija prema različitim fenomenima čovjekova života, npr. civilizacijski, društveno-psihološki (odnos Istoka i Zapada, Orijenta(liza)cija, Maska slike Božje, odnosi percipiranja simbola i ornamenata). Smatrate li da je kreacija, ili umjetnost općenito, način na koji se smisleno demistificiraju postojeći konstrukti koje nasljeđujemo ili živeći apsorbiramo?


Umjetnost svakako može i tomu doprinijeti. Što se tiče demistifikacije, eventualnog dekonstruiranja mentalnih tvorevina koje smo naslijedili, umjetnost je to oduvijek činila na indirektan način. Ona je mnogima otvarala oči, onako suptilno i bolje je da to čini manje eksplicitno, onako usput. Tada je, u to sam uvjeren, mnogo učinkovitija. (Ako uopće od nje možemo tako nešto tražiti. Naime, nije li dovoljno što u njoj tražimo neku vrstu utjehe? Nije tajna da je umjetničko izražavanje mnogima pomoglo nositi se s nekim egzistencijalnim okolnostima koje nije lako prihvatiti jer nisu samorazumljive, odnosno ne leže na razvidnoj ravnini.) Ako umjetničko izražavanje definiramo općenito kao proširivanje vidokruga razumijevanja, logično je da se uslijed toga proširivanja uvida nešto tektonski uzdrma. I tako se na razvalinama stare paradigme uzdiže nova, novi koncept, nova konstrukcija.



 

U radovima koje ste ostvarili do sada, imali ste vrlo različit odnos prema slikarskim površinama i materijalima te ste kreirali i niz trodimenzionalnih, pokretnih objekata. Može li se ustvrditi da unutarnji poticaj i tema određuju medij kojim se izražavate? Ali i izvedbu?


„Medij je poruka“, da upotrijebim danas već izlizanu McLuhanovu krilaticu. Moje svojedobno posezanje za medijem „okretalica“ (aluminijski rotirajući prizma-paneli) u bitnome su odredili formu npr. rada „Okrutnost kruga“ postavljenu 2010. godine u kružni prostor galerije Bačva u HDLU-u. Ondje su one, „pričale priču“, između ostalog o nemogućnosti bijega od bremenite prošlosti gdje su se u rezovima mijenjale i miješale amblematične slike, utvare i reklame… vrteći se u zatvorenom krugu. Ovdje u Laubi isti rad sam postavio potpuno drugačije, u formi dviju rastvorenih kocki pod nazivom „Crna i bijela kocka“. One su izložene na velikom čeonom, ciglenom zidu s rozetom tik ispod stropa te pomalo, sve zajedno, podsjeća na ranokršćansku

baziliku. Koristeći taj medij, koji se obično koristi za reklame uz avenije i na gradskim trgovima, dobio sam elemente gibanja, zvuka i tjelesnosti… efekte zbrke, pomutnje itd.


Na neki način karakter samog rada čini se da „privlači svojstvene relacije“ u prostoru, kontekstu.


Da, slažem se…

 

Kad je riječ o odnosu lijepog i ružnog, odnosno istinitog u likovnoj umjetnosti danas, smatrate li da je „estetika ružnoće“ prisutna u području likovne umjetnosti ustvari odgovor na „teror ljepote“ koji je naša svakodnevica?


Zanimljivo je, u kontekstu današnjega „terora ljepote“, sjetiti se Lao Tseove rečenice iz Tao Te Chinga napisane prije više od dvije i pol tisuće godina koja otprilike glasi: „Zato što svi pod nebom tvrde da je lijepo lijepo, pojavljuje se ružno…“


Oduvijek sam vrludao između esteticizma i duboke sumnje u bilo kakav uspostavljeni ideal ljepote, ljepote po bilo kojem ključu. Poput umjetnika tzv. povijesne avangarde mogao bih se složiti da je kult ljepote kriva pretpostavka. Isto tako mi je, uz navedeno, strano stavljanje naglaska na strogo društveno-političku funkciju umjetnosti. To su oduvijek i bile moje dvojbe i komplementarnosti, tradicija esteticizma i njeno osporavanje u isto vrijeme.


Slično je i s umjetničkom istinom pa i s istinom općenito, rekao bih. Pada mi na pamet priča o slonu u zamračenoj sobi. Ljudi, koji nikada za danjeg svjetla nisu vidjeli slona, ulaze u mračnu prostoriju i pipaju u mraku… Netko slona primi za surlu, netko za nogu, uho, rep ili kljovu. Kada kasnije opisuju slona, njihovi su doživljaji slona poprilično različiti.